Aca Pavlović sa "Novostima" u bolničkoj poseti njegovoj supruzi. Desna strana joj je još nepokretna, leva ruka slomljena. Samo levu nogu pomera. Ipak, ide nabolje, hvala bogu. Kažu da će moći da hodaPARIZ
OD STALNOG DOPISNIKA
APARTMAN broj 21 staračkog doma u severnom predgrađu Pariza. Na stolu raskriljeni kompjuter, na ekranu vesti. Preko posteljine pobacano nekoliko sportskih časopisa. Na kredencu hrpa lekova. U uglu televizor i mikrotalasna, levo poster Zlatana Ibrahimovića i zastava Pari Sen Žermena. U vitrini, slika s venčanja. U hodniku, čajna kuhinja, prekoputa tuš-kabina. S terase dopire tišina. Ceo život udvoje stao je u 15 kvadrata. Sve je tu, samo nema Ljilje.Mnogo mi nedostaje. Nije isto kuća s ženom i bez nje - kaže Aco Pavlović (49), koji tek što je izašao iz bolnice, posle teškog ranjavanja u napadu islamističkog samoubice ispred Stadiona Francuske 13. novembra.
Iako su on i njegova supruga Ljiljana (40) još u srednjem dobu, opština im je ovde našla smeštaj. Došao je Aco privremeno na tri meseca, a evo ga, u istom stanu, peta godina.
- Lepo nam je ovde. Mirno je. Imamo u prizemlju klavir, informatičku salu, trpezariju. Ništa nam ne fali. Samo što je malo - priča Aco.
Komšije su mu priredile lep doček iz bolnice
- Bili su i veseli, i tužni. Radosni što sam tu, žalosni što nam se to desilo i što Ljilje još nema - pritiska ga samoća.
Ljilja i Aco su u braku tek tri godine.
- Znamo se odmalena. Trebalo je da se uzmemo i ranije, ali ja sam kriv što se to nije desilo - kaje se Parižanin.
ŽIVOT IDE DALjEPOSLE atentata, mislio je Aco da nikada više neće proći pored stadiona. Ovih dana, međutim, već pravi nove makete za navijačke rekvizite.
- Mora da se živi, da se ide dalje - sleže ramenima.
Slobodno vreme, između mnogobrojnih lekarskih pregleda, Aco sada provodi ispred ekrana. Ćaska s familijom i prijateljima. Komunicira preko skajpa i "Fejsbuka". I, sluša muziku.
- Volim džez, bluz, soul, fank. I naše stare pesme. Najviše volim one žalosne. Obožavam Silvanu Armenulić. A što je, tek, Šaban Bajramović snimio album s džez orkestrom RTV Ljubljana! E, to je muzika - veli naš domaćin i nudi za dobrodošlicu sok od pomorandže.
Rakiju ćemo drugi put. Ne ide s lekovima. A i nije vreme.
- Popijem po jednu, samo kad je veselje - poverava se.
Aco Pavlović oseća mnogobrojne posledice napada. Ima jake bolove u desnoj nozi. Ovo je prvi dan da je skinuo trenerku i obukao pantalone. Boli ga i desna ruka.
- A baš mi ona treba! Po tastaturi kucam samo jednim prstom.
Na desno uvo više ne čuje.
- Pukla bubna opna. Nema joj spasa. A na levo čujem trideset odsto, ne više. Sutra idem u bolnicu, da mi stave aparat.
Dok priča, Aco mota duvan.
- Nisu mi zabranili, samo su me posavetovali da ne bi trebalo da pušim. Bio sam prekinuo petnaestak dana. Ali, živci mnogo rade. Treba ih smiriti - kaže, zadržavajući vedar duh.
Prolazi Aco kroz ova iskušenja s mnogo vedrine.Poruke prijatelja Kineza i Pakistanaca
- Moram! Ako nisi optimista u ovakvoj situaciji, propadaš. Moraš da se koncentrišeš na obaveze. Ne smeš da misliš o onome što je bilo.
Ali, misli se vraćaju:
- Samo odjednom iskoče slike i prođe me jeza. Sanjam, ponekad, to što se desilo. Pukne, pa se probudim. Ali, izbegavam koliko mogu da mislim na sve to.
I pored svega što su on i njegova Ljilja preživeli, kamikazi je već oprostio!
- Tako je bilo zapisano. Šta da se radi. Ne ljutim se na tog mladića. Imao je samo dvadeset godina. Ali, nisam oprostio onima koji su ga poslali. Oni su zlo. Zavedu decu, napune im glavu svim i svačim. A religija nije rat i mržnja. Religija je mir i ljubav. Ako vodiš rat, vodiš ga između vojnika, a ne protiv civila i nevinih ljudi.
Među onima koji nikome nisu bili krivi, ispred Stadiona Francuske, najgore je prošla baš njegova Ljilja.
- Desna strana joj je još nepokretna, leva ruka slomljena. Samo levu nogu pomera. Ali, ide nabolje, hvala bogu. Obećavaju da će da je povrate terapijama. Neće da bude perfektno, ali kažu da će moći da hoda.
U Srbiju će na leto. A možda i ranije, ako Ljilja bude mogla. Do tada, odlazi kod nje u posetu gotovo svakog dana. Uvek dođe neko od prijatelja, iz porodice i komšiluka, da ga preveze do nje. Tako je i ovoga puta.
IZOSTALA POČASTŽAO je Aci što ga nisu pozvali kao što je red na nacionalno odavanje počasti žrtvama atentata u Francuskoj. - Ženi i meni su samo ostavili poruku na mobilnom telefonu. Ja ne čujem dobro, a ona bila u komi - odmahuje Aco glavom, dok mu se oči pune suzama.
Približavamo se bolnici. Aco se vrpolji u sedištu. Mentol bombona, za lepši poljubac. Hodnici okićeni za praznike. U bolničkom krevetu, i dalje na odeljenju intenzivne nege, leži lepa žena, zagledana u dubinu. Veselim očima dočekuje goste. Skuplja snagu da raširi usne u topli osmeh.
- Počela da pije na cevčicu i da jede kompote. Povratila se skroz, svesna je, samo što i dalje ne priča. Razume sve, klima glavom - prevodi nam Aco.
Na krevetu, plišani meda. Na zidu, porodične fotografije. I crteži kolega iz škole jezika.
- Bila je dobar đak. I omiljena. Stalno se šalila. Poslali joj drugari, Kinezi, Pakistanci, iz celog sveta, poruke s željom da se što pre oporavi.
Ljilja na to upućuje još jedan pogled pun radosti, a onda, odjednom, niz obraze počinju da se kotrljaju krupne suze. Na licu grč pun tuge. Uključuje se veštačko disanje. Oglašava se aparat za reanimaciju.
- Dobro je što reaguje, neka izbaci to iz sebe, mnogo toga se nakupilo - kaže medicinska sestra, koja je miluje po čelu.
Aco joj masira nogu, a onda joj spušta poljubac na usne.
- Ne plači. Nemoj da se sekiraš. Bilo je mnogo mrtvih. Dobro je što smo uopšte živi. Biće sve u redu. Ne brini. Treba samo malo vremena. Bog je hteo da ostanemo na ovom svetu. Sad počinjemo život iz početka - šapuće joj nežno na uvo.
Pun nade, stisak prsta na levoj ruci.
Napolju, u bolničkom krugu, usred zime procvetalo i ozelenelo drveće.
- Nije ovo prava zima. Udariće tek u martu, videćeš! I biće snega. E, tad ćemo moja Ljilja, kad izađe iz bolnice, i ja, da napravimo pravi doček Nove godine, kako dolikuje - poručuje Aco.
Dođe nekad Nova godina kad joj vreme nije.
ROMI I SRBI
REAGOVAO je Aco i na pojedine neumesne komentare preko interneta u kojima piše da oni nisu Srbi, nego Romi:
- Dobili smo mnogo poruka podrške. Ali, uvek se u komentarima nađe i neka budala. Kako tako nešto mogu da kažu?! Pa jesmo Romi, ali smo i Srbi. Jesmo li iz jedne države ili nismo? Ništa oni ne znaj
izvor:novosti.rs
0 komentari
Objavi komentar