Biljana Stevanović (75) iz Miloševca kod Velike Plane odgajila je za skoro pola veka čak 25 mališana bez roditelja, kao da im je rođena majka. i sama je odrasla u domu za napuštenu decu, a pošto se u 21. godini udala i rodila dve ćerke, rešila je da krene u nesvakidašnju misiju i posveti život onima koji su doživeli istu sudbinu kao i ona.
Sve je počelo davnih šezdesetih goina, kada su u njen dom došla braća Miki i Aca, a na neki način traje i dalje, jer u Biljaninom domu u Miloševcu još živi Petar Ristanović (31), njeno "poslednje dete", koji je u znak zahvalnosti ostao da brine o njoj.
Za sve ove godine, Biljana je svojim mališanima bila prava majka, brinula je o njima na isti na čin kao i o svoje dve ćerke. Zauzvrat je dobijala zahvalnost, osmehe i zagrljaje. Kaže da je uvek znala šta toj deci treba, jer je i sama odrasla bez roditelja.
- Kada sam imala dva meseca, majka mi je umrla, a sa samo šest godina izgubila sam i oca. Odrasla sam sama u domu, a o meni su brinule hraniteljke. U 21. godini udala sam se za mog Miodraga, a potom rodila ćerke Slađanu i Draganu. Bila sam domaćica, pa sam rešila da postanem hraniteljka i brinem o deci koja su doživela istu sudbinu kao ja - kaže Biljana.
Prva deca koja su ušla u njen dom su Miki i Aca. Biljana kaže da ih nikad neće zaboraviti.Kuća mi je tada ličila na vrtić, ali osećaj da ste nekome pružili topli dom i ljubav nema cenu. Slađana je tada imala tri godine, a Dragana godinu dana, tek što je prohodala. Suprug je bio u Puli kao vojno lice, a ja sam gajila decu - kaže ova žena heroj i ističe da su je mnogi kritikovali što se odlučila na taj korak sa tako malom decom.
- Ali ja se nijednog trenutka nisam pokajala. Kada su završili osmi razred, pojavio se njihov otac i odveo ih - seća se Biljana.
Deca koja su se kasnije nizala u Biljaninom životu dolazila su iz svih krajeva Srbije. Njoj je najvažnije bilo da ih nahrani, uteši, vaspita i izvede na pravi put. Kroz njen život prošlo je 25 dece.
- I svako od njih je ostavio poseban trag. Bilo je onih koji su se zadržali par meseci, ali i onih koji su bili tu više od deset godina. Svi su imali rođendane za pamćenje, novu torbu i svečano odelo za polazak u školu, novogodišnje paketiće. kao i deca koja su živela sa svojim roditeljima. Sećam se svakog susreta, uspavanki, učenja tablice množenja, pisanja ali i grdnji. Kada imate po četvoro-petoro dece u kući, neko mora da zavede i red - kaže Biljana koja svoje ćerke nikad nije odvajala od mališana koji su preko Centra za smeštaj dece dolazili kod nje.
- Da biste bili hraniteljka, vi za to morate da se rodite, da budete spremni na probleme, na adaptaciju te dece, ali i sve ono lepo što donosi ovaj poziv. Iako sam imala svoje ćerke, pažnju i ljubav su svij dobijali podjednako. Kada se išlo na more, zimovanje, izlete, išli su svi, nebitno da li sam u tom trenutku imala dvoje ili petoro dece - ističe Biljana i kaže da je bilo i dana kada nisu mogli da se rasipaju.
- Tada sam jednu bananau morala da podelim na pet jednakih delova, ali i tada su svi bili zadovoljni.
Najteže su joj, kako kaže, padali rastanci.
- Ljudi se vežu za ljubimca, a zamislite tek za dete. Ali praksa je da takva deca odlaze kad se stvore uslovi za usvajanje ili posle osmog razreda. To mi je bio najteži deo, jer kao da je odlazio deo mene. I sada mi zastane knedla u grlu kada se setim - kaže Biljana, koja od 2000. godine, kada se iznenada teško razbolela, više nije mogla da se posveti deci.
izvor:alo.rs
0 komentari
Objavi komentar